Večeras je u Splitu bio “Hod za život”. Iako je sve izgledalo kao da nećemo stići, dojurili smo u zadnji tren sa svega 15 minuta zakašnjenja. I čim smo stigli uklopili smo se u domaće i pomalo intimno ozračje ovog javnog skupa. Čarolija Duha Svetoga koji čini da se nepoznati ljudi osjećaju bliski. Mladi pjevaju, djeca recitiraju, a don Šimine misli (koje uvijek tako blisko srcu zvuče jer ravno iz srca dolaze) sve skupa povezuju. Među okupljenima se igraju djeca kao najjače svjedočanstvo za život.
Počinje pjesma “Nemoj me ubit majko” i u srcu mi zatitra. Znam svaku riječ. “Jesmo li mi ovu pjesmu slušale kad smo bile male?” pita me seka. Jesmo. Pogled mi pada na moju djecu u prvom redu koja pažljivo sve prate i upijaju. I u tom trenu shvatim zašto smo danas sve prevrnuli da stignemo. Ne zato što bi za ovaj događaj bilo toliko važno da smo prisutni (iako smo hodajuća pro life parola😉). Bilo je važno zbog nas, zbog naše djece. Doživljaji u djetinjstvu duboko se urezuju u naša srca, puno dublje nego same riječi.
Krećemo u povorci moleći krunicu. U srcu zahvaljujem Bogu za svako svoje dijete. Ne mogu vam opisati koliko sam ponosna na svakoga od njih. Koje li privilegije biti im majka! Zahvaljujem Bogu za svoje roditelje koji su događajima mog djetinjstva u moje srce duboko urezali ljubav prema životu. I za sve one koji su svojim riječima, molitvama i nadasve životom tu ljubav oživljavali i podržavali.
Dok tako hodamo i molimo srce mi steže pomisao na sve one majke koje nisu imale dovoljno svjetla, snage, oslonca da kažu da životu. Koliko je milosti potrebno da rasvijetli i okrijepi um i srce da možemo bez obzira na okolnosti primiti život! Koliko je molitava potrebno! A mi, hoćemo li okretati glave i biti zadovoljni sobom ili ćemo se ozbiljno dati u borbu za život?!
Na Tvom dlanu 