Zaklinjem vas, braćo, milosrđem Božjim: prikažite svoja tijela za žrtvu živu, svetu, Bogu milu – kao svoje duhovno bogoslužje. Ne suobličujte se ovomu svijetu, nego se preobrazujte obnavljanjem svoje pameti da mognete razabirati što je volja Božja, što li je dobro, Bogu milo, savršeno.
(Rim 12, 1)
Prije nekoliko godina došla sam do točke u kojoj mi se moje poslanje činilo beznačajno. Činilo se da toliko vremena provedem u banalnim poslovima čišćenja, kuhanja, pranja da niti ne ostaje vremena za neke uzvišene zadaće. Toliko uloženog truda i vremena za tako kratkotrajni učinak! Kao što je to jedna mama rekla: “Posao žene u kući je kao da svaki dan na pješčanoj plaži gradimo dvorac. Jako se trudimo i oko najsitnijih detalja: kule, prozori, reljefi sa elaboriranim ukrasima… I onda uvečer taj dvorac srušimo da bismo ga ujutro gradile ispočetka…”
Zbunjivalo me to. Nisam bez razloga ostala kući. Bio je to poziv. Je li moguće da me Bog zvao da bih radila poslove koje može bilo tko drugi? U čemu je uzvišenost majčinskog poziva? Smatrala sam da je to odgoj. Dati djeci temelj za život. Ali činilo mi se da za to ostaje tako malo vremena. Pa ipak sve te “banalne” stvari treba obaviti. One omogućuju da život ide dalje.
U takvim razmišljanjima sam došla na duhovni vikend i odlučila moliti Gospodina da mi dade odgovor. Razmatrajući nad Svetim Pismom naletjela sam upravo na gornji citat. Prikazati svoje tijelo kao duhovno bogoslužje! (Možda tu leži odgovor na problem što neke žene misle da mogu služiti za oltarom.) Otvorila mi se jedna posve nova perspektiva.
Služeći svojoj obitelji, služim Gospodinu. Sve one beznačajne svakodnevne zadaće postaju liturgija života. To znači ne suobličiti se ovome svijetu koji prezire služenje, nego uvijek ponovno prisjećati se Kristovog poziva na ljubav i služenje. To znači vidjeti veličanstvenost malenih stvari. Uprisutniti ljubav u liku konkretnih stvari. A to u mojoj obitelji ne može nitko osim mene. Moja ljubav i prisutnost, pa i u najbeznačajnijim sitnicama, nezamjenjive su.
Nisam otkrila ništa što već drugi prije mene nisu. Pa ipak je ovo za mene bilo otkriće. Otkriće Božje ljubavi i blizine. Opet? Naravno! Uvijek iznova.
Na Tvom dlanu 